O terapiji

Transdijagnostičnost i integracija

Visoka samokritičnost, osjećaj srama i perfekcionizam jedni su od najvećih transdijagnostičkih problema. Počeci terapije usredotočene na suosjećanje vezani su uz primjenu alata za ove poteškoće. Danas je, zahvaljujući svojoj usmjerenosti na osnove ljudskog postojanja i psihofiziologiju emocionalne regulacije, moguće njome se osvrnuti na svaku ljudsku patnju. Jer zapravo, svaku patnju u njenoj srži možemo opisati kao visoku razinu stresa i nisku razinu brižnosti. Kako brižno njegovati sebe, postati dovoljno «snažan, hrabar, mudar i posvećen vlastitoj dobrobiti», kako bismo se mogli otvarati (brojnim) životnim izazovima i poteškoćama te iznalaziti i primjenjivati rješenja, tj. kako izgraditi «suosjećajni um», zadatak je ove psihoterapije.
Ova terapija integrira mnoga i ne samo psihološka znanja, a posebno je usmjerena na biologiju emocija, evolucijsku funkcionalnu analizu s fokusom na socijalne motive i način funkcioniranja ljudskog mozga.
Terapija usredotočena na suosjećanje integrira znanja iz bihevioralne, evolucijske, biološke i kognitivne psihologije, radova J. Bowlbyja, neuroznanosti, psihoanalize, rogerijanske psihoterapije, istočnih filozofija i vlastitih novih saznanja, a razvila se iz rada s klijentima s visokim osjećajem srama i samokritičnosti.

Ishodišta

Začetnik terapije usredotočene na suosjećanje prof. Paul Gilbert, prakticirajući kognitivno-bihevioralnu terapiju, zamijetio je da značajne prepreke u ozdravljenju predstavljaju velika samokritičnost, nedostatak razumijevanja za sebe i problem te pomanjkanje ohrabrujućeg i toplog odnosa prema sebi. Analizirajući slučajeve kojima su bili zajednički ovi transdijagnostički problemi zapitao se što im je zajedničko. Ustanovio je da se radi o ljudima teške prošlosti sa složenim i kroničnim mentalnim problemima prouzročenim zanemarivanjem, zlostavljanjem ili jednostavno – visokom razinom stresa i niskom razinom brižnosti. Primjenjujući kognitivne i bihevioralne tehnike u radu s ovim pojedincima, primijetio je da se oni «ne osjećaju bolje», kao da kognitivne i bihevioralne promjene nisu nailazile na plodno tlo. Ovo je Gilberta nagnalo na povratak korijenima ljudskog postojanja, evolucijskoj psihologiji, teoriji privrženosti, socijalnoj psihologiji i psihofiziologiji emocija pa i on sam kaže «Izvorište terapije usredotočene na suosjećanje počiva u evolucijskoj funkcionalnoj analizi osnovnih socijalnih motivacijskih sustava (kao što je npr. živjeti u grupi, stvarati hijerarhijske sustave, pronaći seksualnog partnera, pomagati i dijeliti sa saveznicima i brinuti o mladunčetu) i emocionalnim sustavima različitima po funkciji (kao što su npr. sustav za odgovaranje na prijetnju, sustav za pribavljanje resursa i sustav za postizanje stanja zadovoljstva i sigurnosti» (Gilbert, 2014).

Suosjećajnost

Suosjećajnost se u terapiji usredotočenoj na suosjećanje definira kao «osjetljivost na patnju uz motivaciju umanjiti ili otkloniti patnju te je prevenirati». Značajan aspekt ovakve definicije suosjećajnosti je njezin drugi, «aktivan» dio koji pretpostavlja aktivno rješavanje problema i rad na promjeni. Upravo ovaj drugi, aktivni dio suosjećajnosti često biva izostavljen iz kolokvijalnih i osobnih značenja suosjećajnosti. Cilj terapije je izgradnja «suosjećajnog uma» koji zamjećuje, osjeća, razumije vlastitu i tuđu patnju, bez osuđivanja i uz potrebnu toleranciju na neugodne osjećaje, uz posvećenost dobrobiti, kako bi mogao poduzeti potrebne korake koji vode ka otklanjanju patnje i izgradnji poželjnog života. Ovakvo razumijevanje suosjećajnosti podrazumijeva integraciju koncepta ne samo u vlastiti život klijenta i psihoterapeuta već i u društvene aspekte života kao što su: zdravstvo, obrazovanje, radni i poslovni život, kazneni sustav. Ovdje se radi o društveno angažiranoj psihoterapiji koja dosada vrlo uspješno integrira koncepte suosjećajnog uma u značajna područja društvenog života. U svijetu opterećenom sukobima, nasiljem, onečišćenjem i klimatskim promjenama, velikim ekonomskim razlikama, nedostatkom pravednosti i tolerancije, uz veliku opterećenost i sveprisutni perfekcionizam, ovako definirana suosjećajnost te rad na njenoj izgradnji i primjeni uz znanstvenu podloženost, predstavljaju kvalitetnu priliku za izgradnju boljeg i održivog svijeta.

Terapija usredotočena na suosjećanje/Compassion Focused Therapy nije akreditirana terapija. Tako je odlučio njen osnivač. Krovna organizacija “Compassionate Mind Foundation” nije akreditacijsko tijelo pa tako ne postoje ni druga akreditacijska tijela. Više je moguće pročitati na https://www.compassionatemind.co.uk/about-us.
Stoga se kod ove terapije za edukacije izdaju certifikati o polaženju radionice ili učestvovanju na edukaciji, a nikako certifikati kakvi se izdaju za akreditirane psihoterapije.
Kako bi se ipak osigurala kompleksna i obuhvatna znanja iz CFTa, osnovani su studiji u Birminghamu i Derbyju u UK.
Kod neakreditiranih terapija odgovornost za procjenu o adekvatnosti vlastitog znanja i vještina prebačena je na praktičara. To svakako dodatno naglašava značenje etike u našim pomagačkim zanimanjima.